Branitelj za N1: "Ovdje je prošlost neizvjesnija nego sadašnjost ili budućnost"

"Ništa nije crno-bijelo u ovom životu, tako ni rat. Rat je jedno čudovište koje svakoga tko bude u njemu oprlji, na ovaj ili onaj način. Ostavi ožiljke, opekotine. Kada se čovjek vrati iz rata, te opekotine znaju biti teret jako veliki i mnogi se ljudi s tim ožiljcima ne znaju nositi. To je normalno, ljudski, rat je vatromet emocija; ne postoji prekidač kojim ćete se vratiti na mirnodopski način života kao da se ništa nije dogodilo. To je nemoguće,", kaže Robert Međurečan.

Dodaje kako rat ostavlja traume, ali da postoji i put do izliječenja.

"U tom mraku, u toj muci, u tim traumama se mnogi izgube. Mnogi ostanu zarobljeni u prošlosti, poput hrčka u krletci koji trči i trči, a zapravo nikuda ne stigne. Svakako treba potražiti stručnu pomoć, ali mora čovjek i pogledati sam sebe u ogledalo i reći: OK, tu sam gdje jesam, nosim to na duši, skupit ću djeliće i napraviti novi mozaik jer ne mogu više biti onaj isti, mogu biti novi, mogu biti i bolji."

Njegova terapija bila je: pisanje. Međurečan je objavio svoj prvi roman "Prodajem odličja", 2008., a ove godine osvojio je Nagradu Kamov za roman "Tako neka bude".

"Svatko ima svoje afinitete. Ja sam imao afinitet kreativnog izražavanja, rastjerati i dekonstruirati taj mrak, dati mu novi smisao. Glazba i, osobito, pisanje kod mene. Ja oduvijek pišem, ali iz hobija, ali ono što je bilo važno za početak ozbiljnijeg pisanja bila je samoterapija: bacit ću svoju muku i svoj mrak i svoje traume na papir. Lakše mi je dijeliti teret s papirom", kaže.

Dodaje kako mu je pomogla stručna terapija, ali da ona i dalje, nažalost, kod mnogih ima konotaciju stigme.

"Na našim područjima muškarac, nažalost, često ne traži pomoć. Posebno prije 20, 30 godina. Taj naš klasični muškarac hvata se u koštac s tim problemima kao što su se hvatale generacije prije njega: popit ćemo piće, nećemo napraviti ništa, ostat ćemo u krugu i čekati da se to izvjetri. Jer, ako ja tražim psihološku pomoć ja sam slab muškarac. Nažalost, još uvijek je toga previše. Ja bez stručne pomoći ne bih došao do samog sebe. Kako kaže Biblija: pomozi si i Bog će ti pomoći", kaže.

Međutim, Međurečan dodaje kako je u ratu lako izgubiti ideale, ali nije lako vratiti se u mirnodopski život.

"Nema prekidača s ratnog na civilni mod. Rat sa sobom nosiš. Osnovna razlika između ratnog i civilnog moda jest ta da rat jednostavno funkcionira. Činiš sve da preživiš, crno-bijelo. Ne zanima te zubar, kapanje pipe... Kada prođe rat i vratiš se kući, nije više crno-bijelo nego čitav niz sivih stvari. Sve postaje dosadno, nebitno. Posebno kod mlađih ljudi, mi smo otišli s određenim idealima, ali stvar je zastajkivala, vidjela se korupcija, nepotizam."

"Zašto sam ja trošio svoje vrijeme i svoj život, zašto su ljudi gubili živote? Zbog toga da se netko na njihovoj žrtvi bogati?", dodaje Međurečan.

"Mi smo konstantno zarobljeni u prošlosti. Prije svega nas tamo drži naš um. Ovdje je prošlost neizvjesnija nego sadašnjost ili budućnost. Zašto je netko zarobljen u ratu i dalje, nakon 30? Nije tražio stručnu pomoć, vjeruje nekome tko mu kaže da nije riješio svoje probleme u ratu", zaključuje Međurečan.